Kada Vas pozovu na razgovor u velikoj kompaniji, očekivanja su velika. Takva su i moja očekivanja bila kada sam otišla u Beograd u poznatu farmaceutsku kompaniju, Hemofarm. Dočekao me je portir, nasmejan i pomalo zbunjen mojim neiskustvom i pre svega, godinama. Testiranje se održavalo u 15:00 časova, a moje nestrpljenje je iz sekunda u sekund neprestano raslo. Pojavila se napokon i kooordinatorka i sprovela nas do sale, u kojoj se obavljalo testiranje. Bilo nas je petoro i s obzirom da sam tamo bila najmlađa, svi su me nekako čudno posmatrali. Elem, testiranje i prošlo i posle nekoliko dana sam pozvana u drugi krug, na razgovor. Razgovor se održavao u Šapcu, s obzirom da kompanija tu ima izdvojen pogon. Komisiju su činile koordinatorka i još dve članice, od kojih je samo jedna bila ljubazna. Došao je i taj dan, pomislih u sebi, daj sve od sebe! Moj dragi momak je radio u osiguranju i svakodnevno regrutovao nove savetnike, te me je prethodni dan maksimalno uputio u predstojeći razgovor, dao par dobrih saveta u vezi odgovora i maksimalnu podršku. Uvek sam u životu išla iskreno i punog srca, pa sam i ovog puta krenula ambiciozno i sigurna u sebe. Razgovor je protekao dobro i usledila su dve i po nedelje čekanja odovora, od strane poslodavaca. Postojalo je par nejasnih situacija dok se proces testiranja odvijao. Naime, testiranje se uveliko obavljalo i u Šapcu i u Beogradu, a ja, iako sam iz Šapca, ipak sam pozvana u Beograd. Zašto? Zašto praviti trošak nezaposlenoj osobi? Mene je taj put do Beograda koštao 2000 dinara. Takođe, dok me je majka čekala da završim razgovor, magistar tehnologije, zaposlen u toj firmi rekao je mojoj majci, da je konkurs za posao namešen i da smo suludo dolazile i pravile putne troškove. Nakon 2 i po nedelje mi je stiglo obaveštenje, tačno na moj rođendan, da nisam primljena. Eto, pomislih, kakvi su ti ljudi, da me baš na rođendan obaveste? Posle dva dana saznajem da je zasposnje dobio mladić, koji je imao vezu. Naime, njegova tetka radi u toj firmi. Mladić je moje godište, nije diplomirao u roku, već nakon godinu dana i nema završen master. Poslah mu zahtev na fejsu, odbio me je, valjda se boji suvišnih pitanja. Što se mene tiče, želim mu svu sreću, zaista se radujem i tuđem uspehu.
Da li ostati u našoj zemlji i čekati posao, gde će se meriti samo Vaš kvalitet ili otići u inostranstvo?
Inače, završila sam studije hemije u roku, u Novom Sadu, osnovno - akademske sa prosečnom ocenom 8.51, i master studije, sa prosečnom ocenom 10. Živela sam u studentskom domu. Dete sam samohranog roditelja i živimo od jedne penzije. Mama me maksimalno podržava, a ja se nadam uspehu. Uvek sam se vodila time ukoliko ostvarim uspeh, da će se to i ceniti. Međutim, izgleda da uspeh nije presudan, već debela veza. Imam mogućnost da radim u školi kao profesor, međutim sredovovečni profesori ne planiraju da odu u penziju iako ispunjavaju sve uslove. Ne isplati im se. A šta se meni isplati? Ne znam, nemam platu, imam diplomu u ruci i to je sve. Danas se cene drugačiji kvaliteti.
Da li zna onaj Nemac, direktor firme, kako se zapošljavaju radnici? Čisto sumnjam, jer to su srpska posla, a on nema vremena time da se bavi. Eh, Ronalde, Ronalde...
No, nadaću se i dalje i želeću još više, jer ne određuju samo ljudi način života, ima nešto i u Božijim rukama.
Pozdrav od srca!
